Fernando Pessoa

Odlaganje

Prekosutra, da, samo prekosutra...
Sutra ću početi da mislim na prekosutra.
To je jedina mogućnost: danas nikako ne...
Ne, danas ništa; ne mogu danas.
Zamršena upornost moje objektivne subjektivnosti,
san moga stvarnog života, umetnut,
iznemoglost prerana i beskrajna,
iznemoglost svijeta da se uđe u tramvaj.
Ta vrsta duše...
Samo prekosutra...
Danas bih htio da se pripremim,
htio bih da se pripremim, kako bih sutra mogao misliti
na idući dan...

On je presudan.
Već imam nacrtan plan; ali ne, danas ne crtam planove,
Sutra je dan planova.
Sutra ću sjesti za stol da osvojim svijet;
ali svijet ću osvojiti tek prekosutra...
Imam želju da zaplačem,
imam želju da zaplačem naglo, iznutra...
Ne, ne pokušavajte saznati ništa više,
to je tajna i neću govoriti.

Samo prekosutra...
Kad sam bio dijete, cijeli tjedan sam se radovao nedjeljnom
cirkusu.
Danas me raduje samo nedjeljni cirkus od cijelog tjedna
mog djetinjstva.

Prekosutra bit ću drugi.
Moj život će triumfirati...
Sve moje sposobnosti inteligentna, odgojena i praktična čovjeka
bit će dekretom sabrane,
ali sutrašnjim dekretom.
Danas hoću da spavam, a sutra ću sve urediti...

Za danas, ima li kakva predstava, koja bi obnovila moje
djetinjstvo?
Pa čak da i sutra kupim ulaznicu,
jer tek prekosutra će biti dobra predstava...
Prije ne...
Prekosutra ću se latiti poslova, koje ću sutra proučiti.
Prekosutra ću konačno biti ono, što danas nikako ne mogu biti.
Samo prekosutra.
Pospan sam kao izgubljen pas na hladnoći.
Veoma sam pospan.
Sutra ću ti reći riječi, ili prekosutra,

Da, možda jedino prekosutra...

Budućnost...
Da, budućnost...





Uberi dan, jer taj dan si ti


Jedni, s očima uprtim u prošlost 
Vide ono što ne vide; drugi, uperivši 
Iste oči u budućnost, vide 
Ono što se ne može videti.

Zašto postavljati tako daleko ono što je blizu – 
Pouzdanje naše? Ovo je dan, 
Ovo je sat, ovo je tren, to je to 
Što jesmo, a to je sve. 

Večito protiče beskrajni sat 
Što nas proglašava za ništavne. U istom dahu 
I živimo i mremo. Uberi dan, 
Jer taj dan si ti.



Svaka stvar je ono što je


Strahovita stvarnost stvari
To je moje otkriće svakoga dana. 
Svaka stvar je ono što je, 
I teško je objasniti nekome koliko me to raduje, 
I koliko me to ispunjava. 
Dovoljno je postojati pa biti potpun. 
Napisao sam dovoljno pesama. 
Napisaću ih još mnogo više, naravno. 
Svaka moja pesma to kazuje, 
A sve su moje pesme različite, 
Jer svaka stvar koja postoji samo je način da se to saopšti. 
Ponekad se zagledam u neku stenu. 
Ali se ne pitam da li ona oseća. 
Ne dovodim sebe u zabludu nazivajući je svojom sestrom. 
Ali je volim zato što je stena, 
Volim je zato što ne oseća ništa, 
Volim je jer nije ni u kakvom srodstvu sa mnom. 
Drugi put slušam kako vetar huji, 
I smatram da se vredelo roditi samo da bismo čuli kako vetar huji. 
Ja ne znam šta će drugi pomisliti dok ovo budu čitali; 
Ali uveren sam da to mora biti dobro jer bez napora o tome mislim, 
I bez pomisli da me drugi ljudi slušaju kako mislim; 
Jer ja to mislim bez misli, 
Jer ja to kažem onako kako to kazuju moje reči. 
Jednom su me nazvali pesnikom-materijalistom, 
I ja sam se začudio, jer nikad nisam ni pomislio 
Da je uopšte moguće da se meni ikakav naziv pripiše. 
Ja čak nisam ni pesnik: vidim. 
A ako ono što pišem ima vrednosti, to ne znači da je imam ja: 
Vrednost je tamo, u mojim stihovima. 
Sve je to savršeno nezavisno od moje volje.


Iz mog sela vidim sve što se sa zemlje može videti od Vasione


Iz mog sela vidim sve što se sa zemlje može videti od Vasione...
Zato je moje selo veliko kao bilo koje drugo mesto,
Jer ja sam po meri onoga što vidim
A ne po meri svoje visine.

U gradovima život je manji
Nego ovde u mojoj kući na vrhu ovog brega.
U gradu velike zgrade zagrađuju vidik,
Zaklanjaju obzorje, odvlače naše poglede daleko od svakog neba,
Pretvaraju nas u patuljke jer nam uskraćuju ono što nam naše oči mogu dati,
I stvaraju od nas siromahe, jer je gledanje naše jedino bogatstvo.



 
Na kraju svega
Na kraju svega zaspati,
Na kraju čega?
Na kraju svega što čini da postoji …
Taj, mali pokrajinski svemir među zvijezdama,
taj zaselak prostora,
i to ne samo vidljiva prostora nego i posvemašnjeg prostora.


 
Živiš, kažeš?
Živiš, kažeš, u sadašnjosti,
samo u sadašnjosti,
Ali ja ne želim sadašnjost, želim zbilju;
želim stvari koje postaje a ne vrijeme što ih mjeri.
Što je sadašnjost?
Nešto odnosno prošlost i budućnost,
Nešto što postoji po postojanju drugih stvari.
Želim samo zbilju, stvari bez sadašnjosti.
Ne želim uključiti vrijema u moj obrazac.
Ne želim misliti na stvari kao sadašnje; želim na njih,
misliti samo kao na stvari.
Ne želim ih razdvajati od njih držeći ih sadašnjim.
Ne bih ih trebao držati ni zbiljskim,
uopće ih ne bih trebao držati nečim.
Trebao bih ih gledati, jednostavno gledati;
gledati ih tako da ne mogu misliti na njih,
vidjeti ih izvan vremena, izvan prostora,
vidjeti u lišavanju vremena, izvan prostora,
To je znanost viđenja, koja nije samo jedna.

 

Fernando Pesoa - Oda


Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)

Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje, ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.

Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.

Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.

Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.

Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.

Bar ćeš ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.

I ako prije mene poneseš obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.



 

Fernando Pesoa - Bolja je ptica


Bolja je ptica koja prolazi i ne ostavlja traga,
nego životinja, za kojom ostaju stope u zemlji.
Ptica prolazi i zaboravlja i tako mora biti.
Životinja kazuje da je nekada bila
tamo gdje je više nema,
a to ničemu ne služi.
Sjećanje, to je izdaja Prirode,
jer jučerašnja Priroda nije Priroda.
Ono što je bilo više nije ništa
i sjećati se znači ne vidjeti.
Prolazi, ptico, prolazi, i nauči me prolaziti


U STRAVIČNOJ NOĆI
U stravicnoj noci, prirodnoj sustini svih noci, 
U besanoj noci, prirodnoj sustini svih mojih noci, 
Prisjecam se, budan, u nelagodnom dremezu, 
Prisjecam se onog sto sam ucinio i sto sam mogao da ucinim u zivotu. 

Prisjecam se, i neka tjeskoba 
Podilazi me kao jeza ili strah. 
Nepopravljivost moje proslosti - to je les! 
Svi ostali lesevi mozda su samo varka. 
Svi mrtvi mozda negdje drugdje i dalje zive. 
Svi moji vlastiti minuli trenuci mozda jos uvijek postoje, 
U prividu prostora i vremena, 
U laznoj prolaznosti. 
Ali ono sto nisam bio, ono sto nisam ucinio, sto cak ni sanjao nisam; 
Sto tek sad vidim da sam morao uciniti, 
Sto tek sad jasno vidim da sam morao biti - 
To je ono sto je mrtvo, uprkos svim Bogovima, 
To - sto je zapravo bilo najbolji dio mene - ni Bogovi vise ne mogu da ozive... 

Da sam u odredjenoj prilici 
Skrenuo nalijevo umjesto nadesno, 
Da sam u datom trenutku 
Rekao da umjesto ne, ili ne umesto da; 
Da sam u izvjesnom razgovoru 
Imao spremne recenice koje tek sada, u polusnu, sklapam - 
Da se sve tako zbilo, 
Bio bih drugi danas, a mozda bi se tada i sav svemir 
Neosjetno privolio da se preobrati. 

Ali nisam skrenuo na stranu bespovratno izgubljenu, 
Nisam skrenuo niti sam pomisljao da skrenem, i tek sada to shvatam; 
Ali nisam rekao ne ili nisam rekao da, i tek sada uvidjam da nisam rekao; 
Al ovog casa naviru mi sve recenice koje sam propustio da kazem, 
Jasne, neizbjezne, prirodne, 
I razgovor uspjesno okoncan, 
I sve nedoumice razrijesene... 
Ali tek sada me boli sve sto nikada nisam bio i sto se povratiti nece. 

Za ono sto mi je promaklo zaista nema nikakve nade 
Ni u jednom metafizickom sistemu. 
Mozda bih na drugi svijet mogao ponijeti svoje snove. 
Ali zar cu moci da ponesem na drugi svijet ono sto sam zaboravio da sanjam? 
I bas ti snovi, ti snovi koje jetrebalo snivati, oni su les. 
Sahranjujem ih u svom srcu zauvijek, za sva vremena, dok traje svijeta i vijeka. 

Ove noci budan sred spokoja sto me obavija 
Kao neka tudja istina, 
A napolju je mjesecina, 
kao nada koje nemam, za mene nevidljiva. 




NE ZNAM KOLIKO DUŠA IMAM
Ne znam koliko duša imam.
Menjam se svakog trena.
Stalno me progone.
Nikad sebe nisam našao
niti sebi poverovao.
Dušu imam samo.
Ko dušu ima, mira nema.
Ko vidi, samo je ono što vidi.
Ko oseća, nije ono što je.
Držim se onoga što jesam i što vidim,
oni me vraćaju a ne ja sâm.
Svaki moj san i moja želja
je ona koja se rađa a moja nije.
Ja sam slika sebe samog.
Na sopstvenom putu služim,
različitom, nestalnom, usamljenom.
Ne znam osetiti gde sam.

Zbog toga, lud čitaću
svoje biće, kao stranice.
Ono što sledi, predviđeno nije
što je prošlo, zaboravljeno je,
beležim napomenu onoga što pročitah
ono što prosudih i osetih.
Čitam ponovo i kažem :” Zar sam to bio ja?”
zašto sam to napisao, samo Bog zna.

Коментари

Популарни постови са овог блога

ДВОБОЈ

NE ZNAM KOLIKO DUŠA IMAM - Fernando Pesoa